„Na
parove raz-brojs’!”, viknu Ušić.
„Slušaj komandu dobro. Kad naredim
„See-ci!”, izvršavajte. Ali tek na drugi slog, jer jasno!
Spremni?! See-”...
Iz sredine stroja začu se tup udarac. Jedna
ruka je poletela suviše rano. Glava se otkotrlja pored panja. Krivac
iz četvrtog reda nevešto je pokušavao da sakrije okrvavljeno
sekirče iza leđa. Trup obezglavljenog pade na drugu stranu.
„Jebem li ti mrtvu nanu na ’rapavu
dasku!”, vrištao je Ušić pritrčavajući
vojniku. „Ti li si onaj što je zbog sraćke stalno u stacionaru!”
Cimajući ga za uvo, Ušić izvuče preplašenog momka
iz stroja. „Ima mesec dana da mi guliš krompir za kaznu, nesrećo!”
„Plezio mi se, gosin’ kapetane, jao!,
i još mi je prič’o da je jebav’o moju Milevu”,
kroz suze je cupkao vojnik za njim.
„Sa’ će te morati zbog vašeg
druga sve da radite ispočetka!”, zlobno je pridikovao Ušić.
Vojska je gunđala. Laza poslušno stavi glavu na panj. Miroljub
je pokušavao da se seti nečega u šta veruje, ali mu ništa
nije padalo na pamet.
„’Ajmo nanovo. Slušaj komandu.
See...”, i sekire se vinuše. Miroljub je zgranuto posmatrao
iskrenutu glavu na panju, pitajući se da li neko kao Laza može
da se prometne u govedo ili praziluk.
A Laza je blaženo dremuckao, maštajući
o krvavicama, kobasicama, švarglama i kulenu. Utisci tog dana budili
su najlepše uspomene na svečanosti iz njegovog kraja, kad se
klalo, a bogami i ždralo u čast svinje i svega svinjskog. Odnekud
mu zamirisaše i čvarci. Priseti se i sirca. U šlafroku.
Čeza i kontrabasa. Mrkova što su ga imali, dok ga ćale
nije ubijo i odr’o. Lepe uspomene koje mirišu, krčkaju
se i jestive su.
Zagledanom u misli svoga druga na panju, Miroljubu
se u glavi odmotavao drugi film. O zlehudom mladiću koga je verenica
prevarila sa lokalnim kasapinom, pa je on otišao u rat i dočekao
da izgubi nogu u jednom, a obe ruke u drugom boju. Zatim se povukao u
manastir, odakle su ga popovi kao beskorisnog izbacili, te se potucao
po svetu kao mazgar bogatog trgovca solju. Taj je film Miroljub negde
gledao.
Setio se zatim Miroljub kako je sa osamnaest godina
ispio čašu žuči. A zatim u dvadesetoj okusio i meda.
Lipovog i bagremovog. Na sajmu meda u Vladičinom Hanu. Koji je poznat
po pčelama debelim i trutovima jebačima.
Ceo život pratila ga je sirotinja.
setio se akademije
i čopora basista što su svirali vazduh
pazeći da ne pogreše.
i svi su svirali nevidljive fretlese
svi su hteli direktno u peperse...
Utom, velika nasmejana glava Lazina doplovi k'o
barka niz vetar, i pristade uz busen što se vij’o tu.
o basisti’ znadem mlogo malo
u mom kraju mečkom se sviralo
kad je ce-ka slavila dan borcov
na šoru je lajo kera lovcov
(niće lovca)
kad bitange lemao je parlov
u avliji lajo nam je šarov
kad bobija smazao je karpov
slomio je laza te-ve šarpov.
Miroljub se mrštio. Na pomen Karpova setio
se Kasparova. Mrzeo je Kasparova. Po već uhodanom lancu negativnih
asocijacija, setio se i Gorbačova. I Primakova. Solženjicin
mu je punio utrobu mučninom. Svi ti lageri...
Na Kolimi...
Gde su sad hoteli...
I bordeli...
ma sve je to na svirali
deveta rupa
devet rupa
na devet vlašića
(kaz'o nića, onaj lovac).
Čija je kera jednom tako ujela poštara,
video Laza, da je ovaj pomešao preporučenu i građansku
poštu, pa su mnogi na frontu nagrajisali. Kad je, istina i bog, Vankuver
goreo.
setio se kviskoteke
setio se steve karapandže
odjednom
kraj dragstora
spazio je ubuđale narandže,
kraj dragstora.
dajte mi ovaj limun!
drago dete, to nije limun, to je požutela
narandža!
limun! limun!
ovaj buđavi limun mi dajte!
nemam srca da gledam gde vene,
za devojku je, nije za mene!
ona sve najbolje zaslužuje!
Iskrivljen kao akrobata, Miroljub je stajao s
rukom u zamahu. Zaludna melodija koja ga je nosila prestala je da svira.
Ispred njega u paperjasto mekoj magli nešto se komešalo. Gusti
vazduh poprimio je Ljubininu zgodnu formu. Jer ona je bila zgodne forme.
Prava zgoda.
miroljube, beži!
mrkli mrak oko tebe je vir izdubio
suviše si vremena izgubio
nisam te poslala
da kolješ lazu
da kolješ lazu
gmazu
čeka te švedska
čeka te švedska
budalo svetska
šta avram? šta isak?
šta kirkegard serem?
elem
baci sečište
na smetlište
časne peruške
u prvo žbunjište
a formacijski lenjir i šestar
u obližnji čestar.
čuvaj se profesora govnara
i njegova dva govnava drugara.
Ljubinin glas se lagano udaljavao. Na njenom mestu
iskrsao je profesor, voditelj parade.
"Kolega, nemamo mnogo vremena."
"Ali znate, profesore, teško je... "
"Zašto kolega?"
"Pa, ovo mi je prvi..."
"Znam, kolega, uvek postoji prvi put."
"Hteo sam reći, ovo mi je prvi drug. U životu,
mislim."
"Niste imali nikog u vašim Blokovima?"
"Ma imao sam, ali to su sve, znate..."
"Narkomani?"
"Pa ne, nisu to, kako bih Vam rekao, narkomani,
oni samo..."
"Uzimaju tablete?"
"Profesore, Vi ste uvek tako grubi."
"Samo sa idiotima. Nego, da se mi vratimo našem
poslu."
"Idemo u Švedsku!"
"Ne, ne, kolega. Ne pravite se blesavi."
"Ja?"
"Vi, Vi. Sekira vam je u ruci. Lazić na panju.
Šta čekate?"
"Ali ja sam njega stvarno zavoleo."
"Jeste li Vi čuli šta piše u sinopsisu
o tome"
"Otprilike da, ali..."
"Nema ali. Ako postoji nešto u šta verujete
u životu, bilo šta, kolega će Vam ostati živ. Vi niste
slušali šta vam se priča."
"Jasno je to, samo..."
"Pa da li postoji tako nešto?"
Utom do profesora iskrsoše Krmpota i Uš,
u svojim davno zaboravljenim civilnim izdanjima. U rukama su nosili cveće.
Red je bio da i oni konačno zapevaju.
"Vjeruj u ljubav, i sa-ču-vaj nju!" cvileo
je Uš najstrašnijim falšem u istoriji.
"Pogledaj me, ne-ver-nii-cee!" brundao je Krmpota.
"Rekli su mi ono ća su znali, virova sam
jer sam bija ma-li", nastavljao je Uš.
"Moj galebe", dopevavao je Krmpota...
"Moj golube", otpevavao je Uš...
"Sve pti-či-ce", uplete Krmpota...
"Ćiribiribela Mare moja", oplete Uš...
"Ćeraćemo se još", zaromori
Krmpota.
"Ra-ba-la, ding-dong", zazvoni Uš.
Miroljubu je zvonilo u glavi.
"Koliko ti, mali, poznaješ našu narodnu
starinu i narodotvorine?" potapša ga Krmpota. "Reši ovu, ljubi
te majka u vr' guzice: Šta mi ti je šta? I u mene i u tebe,
i u šupca i u lukca, a i u drvene palice? Zgrgukljala ti se creva,
dokle ne ugonetaš."
"Ne znam, Mrnjišiću. Ali su mi puna
creva i tebe, i vaške, i profesora govnara."
"Srce, jebivetru, srce. U junaka!, klepao ga je
Krmpota po temenu. "A ne", klep, "u krmaka!"
"Ma daću ja tebi krmaka, oca li ti jebem!" prekipe više Miroljubu. Izmahnu ti on šakom na onoliku grdosiju,
pa kud puklo da puklo. U sledećem trenutku, stajao je pred rascepljenim
panjem na Kraljičinom poligonu. Pod oštricom sekire u njegovoj
ruci bio je prepolovljen struk praziluka.
Osetio je peckav svrab, kao da mu je rublje od
sintetičke tkanine. Kada je otkopčao tri dugmeta na košulji,
shvatio je da ispod nje ima Supermenov kostim. Dok su ostali obilazili
oko praziluka i bojažljivo ga pipkali, Miroljub se neopaženo
iskrade iz gomile i krenu na kapiju. Dok je odmicao, iz hiljadu grla orila
se himna:
ehej, deco! junačka deco,
iz naših junačkih blokova...
Bežao je, kidajući sa sebe omraženu
garderobu. U daljini se začuo pisak voza.
Livrejisani nosač, sa gajtanima i lentama,
opet to beše Uš, na najispravnijem engleskom upitao ga je gde
je gospodinu prtljag, i da li bi izvoleo do svog kupea. Krmpota je prodavao
sveže đevreke i oglašavao, grubim glasom, najnovije izdanje
"Geteborškog telala". Zbunjeni Miroljub krenu za rekom putnika koja
se gurala na peronima. Poveriše mu na čuvanje pegavog i malokrvnog
pitomca jedne prestižne škole za katoličke dečake,
čija je zabrinuta majka još stigla mu utrapi sendviče sa
hladnom ćuretinom i termos toplog čaja. Pošto ga je uspavao
laži-pričama, Miroljub poždera detetu celu poputninu. Putovao
je udobno do Geteborga. Na usputnoj stanici u Haleu, gradu trgovaca i
zlatara, kupio je razglednicu sa sa anfasom stare katedrale i znamenitog
groblja. Na poštanskoj marki pod Ljubininim profilom pisalo je "Ja
sam".
Poslao je Lazi u Futog, sa tekstom:
jesi li mi praziluk
il si jošte laziluk?
ako si još laza,
šalje tebi mića
paklo guloaza.